Što nas je povijest naučila o pretjeranom tiskanju novca?

28.03.2022.

Kada količina novca u optjecaju raste brže od gospodarstva, u pravilu dolazi i do rasta inflacije, odnosno cijene dobara i usluga rastu. Radi se o jednostavnom zakonu ponude i potražnje. Ako bismo, primjerice, dvostruko povećali ponudu novca, uz uvjet da ekonomska aktivnost ostane na istom nivou, cijene bi također dvostruko narasle, odnosno novčana jedinica vrijedila bi duplo manje nego ranije. Taj fenomen uvijek je prisutan, iako ponekad može djelovati s vremenskim odmakom.

Ekonomski teoretičari ovu pojavu objašnjavaju kvantitativnom teorijom novca čiji korijeni sežu još od matematičkih formulacija Nikole Kopernika, a koju su u suvremeno doba razradili ekonomisti Milton Friedman i Anna Schwartz. Premda postoje i neki kejnezijanski teoretičari koji se donekle ne slažu s pobornicima monetarizma, povijesni primjeri jasnu ukazuju na relevantnost kvantitativne teorije.

Rast inflacije obično smanjuje kupovnu moć, što znači da građani mogu kupiti sve manje dobara i usluga s istom količinom novca. Iz tog razloga, važno je čuvati stopu inflacije na prihvatljivoj razini kako bi se mogla držati pod kontrolom. Ciljana inflacija većine središnjih banaka je obično oko 2%. No, problem nastaje kada stopa tiskanja novog novca značajno nadmaši stopu gospodarskog rasta, što dovodi do mnogo jače inflacije.

Povijesni primjeri povećanja količine novca i rasta inflacije

U antičkom Rimu, srebro se koristilo kao sredstvo plaćanja. Središnja vlast mogla bi skupiti nešto srebra, istopiti ga i pomiješati s drugim metalima poput bakra ili olova te ih zatim ponovno staviti u cirkulaciju. Takav način povećanja novca u optjecaju nije bio štetan sve do 54. godine i cara Nerona, kada su rimski denari i dalje sadržavali oko 90% srebra. Međutim, uslijed brojnih gospodarskih kriza i građanskih sukoba koje su potresale Rimsko Carstvo, koncem trećeg stoljeća denari su sadržavali tek neznatne tragove srebra. Ponuda novca očigledno je rasla, dok je ekonomski output padao, što je dovelo do snažne inflacije i posljedično raspada rimskog gospodarstva. Drugim riječima, denari su iz stoljeća u stoljeće vrijedili sve manje dok se naposljetku nisu pretvorili u beznačajnu sirovinu. 

Dinastija Song u srednjovjekovnoj Kini uvela je praksu uporabe papirnog novca. Tijekom vladavine mongolske dinastije Yuan, izdašna sredstva trošila su se za financiranje ratova. Kako je blagajna bila sve siromašnija, vlasti su se odlučile na printanje dodatnog novca kako bi pokrili dugove, što je posljedično izazvalo visoku inflaciju. Dinastija Ming, vidjevši negativne gospodarske posljedice svojih prethodnika, odlučila je ukinuti papirni novac i vratiti se na metalni novac, odnosno bakrene kovanice.

U 14. stoljeću, malijski kralj Mansa Musa uputio se na hadž u Meku. Za njim je išla cijela kolona deva sa tisućama podanika. Kralj je sa sobom također ponio velike količine zlata koju su dobro upamtili građani egipatskog Caira. Mansa Musa ondje je potrošio značajna sredstva, odnosno povećao je količinu novca u optjecaju, što je izazvalo visoku inflaciju koja je trajala desetljećima, a koju je u svojim djelima zabilježio i poznati islamski povjesničar Al-Umari.

Visoka inflacija pogodila je i zapadnu Europu tijekom perioda kolonizacije Novog svijeta između 15. i 17. stoljeća. Cijenu su rasle gotovo šesterostruko unutar razdoblja od 150 godina. Uzrok tomu bio je veliki dotok zlata i srebra iz Španjolskog carstva, odnosno naglo povećanje količine novca.

Novija povijest i tiskanje novca

U novijoj povijesti također je zabilježeno nekoliko ozbiljnih primjera koji ukazuju na vezu između povećanja novčane ponude i jake inflacije. Tijekom Američkog građanskog rata (1861.-1865.), Južna konfederacija printala je velike količine novca kako bi financirala materijal i vojnike. No, s obzirom da je gospodarstvo bilo u padu, inflacija je u prve dvije godine rata narasla gotovo 700%, a krajem rata dosegla vrtoglavih 5000%. 

Slična sudbina zadesila je i njemačku Weimarsku Republiku koja je pokušala zakrpati ekonomski pad i otplatu reparacija, tiskanjem novog novca. Takva logika dovela je do jednog od najtragičnijih primjera hiperinflacije u povijesti, čije razmjere nadmašuje jedino Mađarska krajem Drugog svjetskog rata, kada se cijena tadašnjeg penga udvostručavala svakih 15 sati, a u jednom trenutku stopa inflacija dosezala 4,19 × 10¹⁶%. Mađarska je u tom periodu također pala u zamku, misleći da je moguće pokrivati fiskalne rashode i napuhani javni dug, basnoslovnim povećanjem količine novca u optjecaju. Zemlja se vrlo brzo našla u situaciji gdje je materijal od kojeg je izrađivan novac imao veću intrinzičnu vrijednost od nominalne vrijednosti na koju je novac glasio. Nedugo nakon toga došlo je i do neminovnog bankrota.

„Povijest je učiteljica života“

Posebno je zabrinjavajuće da u današnje vrijeme u svjetskoj ekonomiji svjedočimo naznakama nevođenja računa o vezi između tiskanja novca i visoke inflacije, kakve smo imali prilike vidjeti u prošlosti. Ukidanjem zlatnog standarda u SAD-u 1971. godine, sve svjetske valute (vezane za dolar putem Bretton-Woods sustava) preko noći su postale fiat novac, odnosno novac bez pokrića. Takva politika omogućila je praktički neograničeno tiskanje novca od strane Feda. Još u ono vrijeme, neki ekonomisti upozoravali su da bi rečena politika mogla dovesti do dugoročne inflacijske spirale, no nitko na njih nije obraćao pozornost.

Danas imamo situaciju u kojoj je preko 80% američkih dolara stavljeno u optjecaj u posljednje dvije godine (2020.-2022.), a ista valuta je od 2000. do danas izgubila oko 71% svoje vrijednosti. Ništa bolje ne stoji ni euro koji je u istom razdoblju izgubio oko 50% vrijednosti. Inflacija u SAD-u i dalje obara 40-godišnje rekorde, trenutno iznoseći 7,9%, dok eurozona ima najveću stopu inflacije od svojeg nastanka, 5,9%. Projekcije rasta BDP-a u brojnim svjetskim ekonomijama sve su niže, a stopa rasta cijena višestruko ih nadmašuje, činjenica koja nikako ne ide u prilog modernim monetarnim teoretičarima. Sve ovo ukazuje na neizvjesno razdoblje pred nama čiji rasplet mnogi iščekuju s nepovjerenjem. Jedino što nam preostaje je čekati i vidjeti kako će se svjetsko gospodarstvo i monetarne institucije izboriti s gomilom natiskanog novca i rastućom inflacijom, a u međuvremenu nam svakako neće škoditi osiguranje vlastite ušteđevine ulaganjem u realnu imovinu poput investicijskog zlata koje se povijesno pokazalo kao najotporniji i najsigurniji instrument štednje u nesigurnim vremenima.