Inflacija se često definira kao rast opće razine cijene unutar određenog vremenskog razdoblja, no ispravnije bi ju bilo promatrati kao smanjenje vrijednosti novca čija je posljedica rast cijena. Fenomen visoke inflacije najčešće se javlja kao posljedica monetarnih odluka, to jest povećanja količine novca u optjecaju. Ako količina novca u optjecaju raste, pod uvjetom da ekonomska aktivnost ostane podjednaka, rast će i cijene dobara i usluga. Riječ je o jednostavnom zakonu ponude i potražnje, a ekonomski teoretičari monetarističke škole ovu pojavu objašnjavaju pomoću kvantitativne teorije novca.
S druge strane, iz perspektive pobornika moderne monetarne teorije, visoka stopa inflacije kao posljedica povećanja novca u optjecaju i nije toliko problematična ako je istovremeno popraćena većom stopom rasta gospodarstva. Ipak, problem s kojim se svijet trenutno suočava jest činjenica da bi uskoro moglo doći do recesije. Zbog spuštanja kamatnih stopa u, primjerice, SAD-u, moglo bi doći do nove krize i povratka inflacije, što se vrlo brzo može preliti i na ostatak svijeta. Gospodarska recesija u kombinaciji s povećanjem novca u optjecaju kojeg smo imali prilike gledati tijekom posljednjih nekoliko godina znači da će cijene nastaviti rasti te da će vrijednost našeg novca i njegova kupovna moć biti sve slabija.
Inflacija kao „tihi porez“
Problem koji proizlazi iz svega ovoga nije samo to što će novac gubiti svoju vrijednost i što će naša kupovna moć padati. Hrvatski građani drže veliku količinu novaca u bankama kroz različite oblike štednje. Radi se o gotovo 38 milijardi eura deponiranih sredstva na koje dobivaju u prosjeku 0.02% kamata godišnje. Jasno je svima da uz poskupljenja u posljednjih par godina, ove kamate ne ublažavaju pad kupovne moći. Građani zapravo s vremenom postaju relativno siromašniji, a novac koji stavljaju na štednju ili jednostavno drže u bankama konstantno gubi na vrijednosti. Mizerne kamatne stope definitivno naprosto ne mogu nadomjestiti rast troškova življenja.
U kontekstu toga, inflacija se često promatra kao „tihi porez“ jer, za razliku od drugih poreza, nije izravna, već suptilno smanjuje naše bogatstvo, a da većina neinformiranih štediša toga uopće nije ni svjesna. „Tihi porez” očigledno nije formalni oblik poreza, ali je itekako prisutan kada je riječ o našim troškovima. Ovaj fenomen povezan je i s takozvanom „novčanom iluzijom“.
Novčana iluzija, osim što se ogleda u padu vrijednosti ušteđevine, također se može primijeniti i na rast realnih plaća. Naime, poput štediša koji su uvjereni da su doista „uštedili“ i pritom ostvarili neke kamate, tako i radnici čija plaća poraste za, primjerice, 5%, smatraju da su bogatiji nego što su bili ranije. Nažalost, ovo ne može biti dalje od istine. Riječ je o iluziji koja bi se vrlo jednostavno rasplinula odlaskom u prvu prodavaonicu i obraćanjem pozornosti na cijene proizvoda. Ako cijene općenito rastu oko 13%, a plaće tek 5%, onda smo relativno siromašniji nego što smo bili prethodno, iako prividno možda imamo više novaca na raspolaganju.
U tom smislu inflacija doista djeluje kao još jedan oblik poreza na kojeg rijetko obraćamo pažnju. Drugim riječima, od onog što zaradimo, ne plaćamo samo obične poreze, prireze, doprinose, PDV, namete i druge novije vrste poreza koji svako malo stupaju na snagu, već i porez na inflaciju. Vladama svugdje u svijetu u pravilu je u interesu da ljudi troše, a ne da štede, ponajprije zato što to znači veće prihode kroz oporezivanje. Rast potrošnje stimulira ekonomiju i rast BDP-a, no ako cijene rastu brže od plaća, za građane to zapravo znači da se njihovo bogatstvo smanjuje i to je upravo ono što nam se trenutno događa.
Kako se zaštititi od „tihog poreza“?
Ako bismo sve ovo gledali iz ulagačke perspektive, držanjem fiat novca zapravo „investiramo“ u instrument koji stalno gubi na vrijednosti, osobito tijekom perioda visoke inflacije. S druge strane, ulaganjem u realnu imovinu možemo se zaštiti od inflacije kao svojevrsnog poreza. Bilo da se radi o nekretninama ili zlatu, realna je imovina u dugom roku otporna na inflaciju jer se ne može stvoriti ni iz čega i ima svoju intrinzičnu vrijednost, za razliku od fiat valuta.
Države ne mogu umjetno umanjiti vrijednost zlata, a za razliku od nekretnina, nije potrebno plaćati ni troškove amortizacije. Osim toga na zlato se ne plaća nikakav oblik poreza, ni PDV, ni porez na kapitalnu dobit, što znači da sva zarada ostaje isključivo u rukama ulagača. Zlato se smatra jednim od najefikasnijih i najsigurnijih instrumenata zaštite tijekom svih oblika financijskih, gospodarskih i društvenih kriza, kao i visoke te hiperinflacije.
Investicijsko zlato u obliku zlatnika i zlatnih poluga dostupno je kako malim, tako i velikim ulagačima, u rasponima mase od jednog grama pa sve do jednog kilograma, što nije slučaj s nekretninama. Planiramo li uložiti u jedan mali zlatnik ili u set višestrukih poluga, bilo da je riječ o nekoliko desetina ili nekoliko desetaka tisuća eura, odluka ovisi o nama i našim mogućnostima.
U posljednja dva desetljeća, cijena zlata u eurima porasla je za gotovo 568% odnosno prosječno godišnje 9% i nema razloga da se ovaj trend ne nastavi i ubuduće. Tijekom kriznog razdoblja od 2008. do 2011., cijena zlata narasla je za preko 200%, a u posljednjih pet godina taj rast iznosio je nešto manje od 100%. S druge strane, euro je od svog uvođenja do danas izgubio 45% vrijednosti, dok je prosječna godišnja inflacija ili “tihi porez” na euro iznosio oko 1.7%. Jasno je, stoga, koji se oblik štednje pokazao isplativijim.
Pogledaj najbolju ponudu investicijskog zlata u Hrvatskoj klikom na link:
O autoru:
Josip Kokanović, mag. oec.
Josip Kokanović operativni je direktor Centra Zlata i vodeći stručnjak za plemenite metale u Hrvatskoj. Kokanović je i istaknuti financijski stručnjak s dugogodišnjim iskustvom u financijskoj industriji te kolumnist i čest gost predavač specijaliziran za teme ulaganja i financijske pismenosti.
Tekstovi na centarzlata.com služe isključivo za informiranje i educiranje o financijskim tržištima i tržištima plemenitih metala te ih ne treba smatrati investicijskim savjetom.
